PriceSvetionika ...Svetionici umiju cuvati Put osvjetljen a i pricati price. Onima koji ih umiju cuti...

Počeo septembar, moj miljenik. / istini za volju - koji mjesec ja to ne volim?  Ne znam...;o)) /

Još nisam pravila knedle. Prsti mi postaju nestrpljivi i moraću da ih zabavim time. Jedno 50tak knedli, za početak, u nedjelju, možda ? :o)

Imam još i pekmez od šljiva da pravim. Volim ga.....a posebno onaj trena kad sipam u tegle gust i mirisan pekmez pomalo uornim rukama, no sa osmijehom..., To je moj miris jeseni. No one bogate i mirne, raskošne jeseni...

I čeka me par dana prilično ubrzanih. A počela me loviti prehlada. Moraću da je gurnem od sebe i obezbjedim dobrim radom u tih par dana, čitav / o, da  "čitav" ;o) / mjesec rada....

Dakle....

Treba mi pregršt iskričava Čuda...da mi se raspe po rukama, po pogledu i po osmijehu.

Treba mi...o,da....

:o))

Zri u meni već dugo.Tuga, za koju znam da se mora rascvasti prihvaćanjem. To, da je tako prokleto čudno, kako jedna tragedija u jednoj porodici, poremeti tako mnogo života.

A opet, prihvatiti ne mogu, da Moja Draga nema snage da se otgne od svega i nastavi dalje. Jer, mora nastaviti....

Moja Draga...s mora - opet nije bila dobro. Opet su je vijale i proganjale aveti iz prošlosti. Aveti uz koje je odrasla, kojima je svjedok bila i koje su i mene boljele, u onim povremenim trenucima, kad sam bila uz Njih.

I jedino šta sam mogla ovaj put je, pripremati joj jela koje voli, slušati je i pustiti i poticati da priča, ali i pokušati joj pomoći da se makne iz sveg tog Sivila koje je godinama prati.

I, pitam se / i ne dao mi Bog da ikad saznam.../  - kako majka može radi gubitka jednog djeteta, zanemariti drugo? Živo i uz nju i koje je treba?...

I rekla mi je to i Ona, malko prije no što je zauvijek Otišla. Da je boli i to, da je moju nećakinju uskratila za majku, ali da nije imala snage da se odvoji od boli, radi starije kćeri. Da, sve mi je to rekla i sve znam, no...kad pogledam u oči moje nećakinje, osjetim takvu bol i tugu, koja me prožme, sasvim, i da mogu zamolila bih Onog Od Gore, da joj da još jednu šansu, da počne nanovo, kao da nikad nije imala takav gubitak sa samo desetak godina, da nikad nije vidjela majku shrvanu boli i da joj je ona, dok je živa bila - falila....

Eh...moradoh.

I nadam se, o tako se nadam, da je makar jedan moj zagrljaj imao trun topline koji je njoj potreban.Njoj, Mojoj Dragoj....

I da će opet i nanovo, po ko zna koji put, smoći snage da se otrese Sive i da vedrije pogleda naprijed....

Jer, i ona ima kći. I Mala vidi sve. I ....

Neka stane taj niz. Neka stane već jednom...Mislim da i hoće, jer Mala je od tako čvrsta materijal sazdana da imam nadu da je sve ovo Sivo neće taći previše...

A ja...ja mogu samo da je volim, koliko je volim  i da joj to pokažem ....Moju Dragu....

Kafa.

Moje jutarnje magijanje vrelom vodom, kafom, šećerom i još ponekim začinom je ponekad lagano, usporeno i svojstveno meni, Taurusu.

Ponekad je opet, užurbano preplitanje spremanja za izlazak vani, čekanja da voda provrije i onda - opet onaj - iz svega i svačega izdvojen i poseban tren, osjećaja mirisa kafe. Koji me svevremeno, a opet, posebno svaki put, i uvijek nanovo - dodirne...

Na način da svega oko mene nestane. Bilo to moje lagano, sporo jutro, bilo to moje jutro oslikano užurbanošću. Svega nestane osim mog stapanja s mirisom jake i tople, kafe...

Kafa.

Neopisivno-opisan mnome, prostor samo za moje misli, razgovore sa samom sobom i rašćišćavanje pogleda....

Neku drugu Priču će dobiti i sve ono vrijeme za kafu s prijateljima, no ovo sad je....

Malko opisan tren, kafe i mene....

 :o)